Name Recognition of the New Political Options in Croatia

Željko Zidarić

Name Recognition of the New Political Options in Croatia

Rate this Entry

0 Comments

by

Željko Zidarić 

on 6th June 2011 at 11:52 AM (403 Views)

Download Slides in PDF - Download Press Release

A new election season begins and a new crop of political hopefuls sprouts from the fertile Croatian political soil. We have a colorful new batch of ‘Domoljubne’ center-right oriented parties and movements are trying to gain the attention of the growing number of disappointed and disenfranchised voters.

Over the last year dissatisfaction with the present large parties, the SDP and HDZ, has increased and a new market has developed for a new third alternative. Roughly two thirds of the population thinks that Croatia needs a new alternative. It is normal that whenever a new market develops there will be a plethora of new market entrants. The objective of the new entrants will be to show how they are different and better than their competitors. As time passes, each new party will try to gain visibility, credibility and support. Some will grow faster than others and consolidation will occur with slower growing parties joining the faster growing parties. Survival of the fittest and most relevant.

An election campaign is nothing more than a sales and marketing exercise. Many entrepreneurs think that if they build a better mousetrap that the world will beat a path to their door. This is never the case, especially when there are many mousetrap options. Similarly political entrepreneurs can’t expect voters to flock to them just because they exist. These new parties must go out to the people, create awareness and sell themselves as the best political mousetrap in the market.

Over the last six months a number of ‘Domoljubne’ political parties and movements have come to life and are trying to gain visibility and grow. Some of the notables are:

• Akcija za Bolju Hrvtsku
• Hrvatski Nacionalni Front
• Hrvatski Rast (Hrast) 
• Jedino Hrvatska
• Savez za Promjene
• Volim Hrvatsku ne u EU 

Over the weekend of May 28 & 29, 2011 we took a look at the Croatian political market to assess name recognition of the new parties and movements. The test was a telephone survey using a computerized automated dialing system that asked pre-recorded questions and then tracked the results that respondents provided via number pad entries. The following is a summary of the findings and an assessment of why the recognition levels are at the levels they are at.

Croatian voters want a “New Option”. This is no surprise after we have witnessed the street protests and ongoing criticisms of the establishment in various social media channels. Overall 66.7% of Croatians want a new option. Women want change more than men, 72.7% vs. 60.3%. The younger generation, ages 18 to 34 is the key driver for change when compared to the older generation aged 55 and over, 79.8% vs. 49.6%. Young women had the highest desire for a new option, at 83.8% but we see them under-represented in the leadership structure of the new options, which are predominantly older males.

Only about 1 out of 6 have heard of the new options. After six months of activity, the name recognition of the new parties and movements is relatively low. The two most recognized parties are Volim Hrvatsku at 16.6% and Hrvatski Rast at 14.6%, unfortunately people are not very familiar with the party leaders. The two most recognized leaders are Ivan Pernar at 32.2% and Zeljko Sacic at 23.8% but people do not recognize the parties which these individuals lead.

The third most popular person in this survey is Kristina Curkovic of Volim Hrvatsku, at 9.9% , whose name is more recognized than the leader of Volim Hrvatsku, Roko Sikic at 8.4%. The commonality that unites the top three most recognized people is that they have taken an active role in publicity activities. Pernar is known for the street protests he organized, Sacic is known for the large branitelj rally in Zagreb and Curkovic is known for climbing buildings and taking down EU flags.

These recognition statistics are roughly reflected in online social media. If we look at Facebook, Volim Hrvatsku has about 8,560 friends, Ivan Pernar has about 7,700 friends while Roko Sikic has about 830 friends. Hrvatski Rast on the other hand has about 3,000 friends split between two public groups and the Hrast leader, Zeljka Markic, does not have an identifiable Facebook page.

An interesting case study for further analysis is Hrvatski Rast. At present Hrvatski Rast has about 15% recognition which translates to just under 250,000 Croatians of voting age. This group is attempting to unite numerous associations and parties with a center-right philosophy. Present members include Glas roditelja za djecu – GROZD, Hrvatska republikanska zajednica, Hrvatsko kulturno vijeće and Obiteljska stranka. High profile intellectuals and public figures include; Miroslav Tuđman, Josip Jurčević, Hrvoje Hitrec, Ivica Relković, Željko Tomašević, and Ivan Tomljenović. Even with all these big hitters, the name Hrvatski Rast (Hrast) is curiosly low at about 15%. It would be interesting to understand why their party is not connecting with the people.





What are the next steps? Over the last six months, which we can consider the political surfacing phase, all the new players have done a relatively poor job of developing visibility and recognition. At a national level, by most standards a 15% recognition level is low. We now have about 4 to 7 months before the election campaign starts and recognition levels will need to increase to at least 60%. This sort of a significant recognition increase will require a substantial increase in communications strategy effectiveness.

Hrvatski Rast, Volim Hrvatsku and Akcija za Bolju Hrvatsku are on track to get between 120,000 to 160,000 votes each. At these levels they will be irrelevant in the next Sabor. To be a credible force, which can bring about change, the new Domoljubna option will require at least 450,000 votes to gain the number of seats required to initiate change and steer the course of the Croatian future into a new direction.

An election campaign can’t be run on passion alone. Operating on a ‘wing and a prayer’ is not an effective strategy. Questions that the Domoljubne parties need to ask themselves if they want to develop a relationship with their voter target market:

• Are we targeting a market segment of viable size?
• Do we understand what our voter target market wants?
• What is our core issue?
• Are we communicating with the target market in an appropriate manner?
• Do we have a coherent branding strategy?
• Do we have an effective earned media strategy

Effective political communications strategies have been developed and used in the West over the last 50 years. Unfortunately the ‘Domoljubni’ options in the new political market see the use of modern public relations, publicity and political communications tactics to be manipulative tools that are not to be used by ‘respectable’ politicians. A tool, on its own, is not inherently good or evil. Good or evil is defined by how the tool is used. Here in North America, we have the Amish that do not believe in technology and they do not drive cars. The Amish can accomplish most of their daily chores using the horse and buggy but it takes them a long time. My car on the other hand allows me to travel further and faster.

Do we understand what our voter target market wants? Don’t assume you know what the voters want. Surveys will help you understand.



Methodology:

• Use automated dialer based in Toronto calling to Croatia
• Dialer speaks pre-recorded message, questions and vote options.
• System records response provided via keypad response
• Pre-recorded questions are in Croatian language
• Call introduced as coming from a Canadian Market Research company

Date of calls: May 28 & 29, 2011
Time of calls: 11:00 to 19:00 hrs - local time Croatia

Calls Made: 1,549
Successful: 760
No Answer: 347
Hang-ups: 283
Not voters 87
Errors/Unusable: 72

Margin of error: 3.55%, 19 times out of 20

Age Categories

Mladi = Young = 18 to 34 years of age
Srednji = Middle = 45 to 54 years of age
Stari = Mature = 55 to 79 years of age




Zeljko Zidaric
Mississauga Canada

Esther Gitman: Hrvati su spasili tisuće Židova, a Stepinac je svetac

"Paveliću su ljudi slali peticije, svojim imenima i prezimenima tražili milost za Židove. Ti su ljudi lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod"

Dr. Esther Gitman (foto dnevnik.hr)

Piše: Jadranka Jureško-Kero jjkero@rcn.com

Početkom ožujka u američke knjižnice dolazi knjiga "Kad hrabrost prevlada" (When Courage Prevailed) povjesničarke Esther Gitman, koja obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. Gitman je rođena u židovskoj obitelji u Sarajevu iz kojeg je s majkom pobjegla ratne 1941. godine. Od 1972. godine živi u New Yorku, a od 1999. godine posvetila se znanstvenom proučavanju sudbine židovskog naroda u kvislinškoj Pavelićevoj državi te je privukla pažnju hrvatske i svjetske javnosti dosada nepoznatim povijesnim dokumentima koji potvrđuju Stepinčevu ustrajnost u spašavanju ugroženih, a posebno Židova tijekom 2. svjetskog rata. Večernji list posjeduje knjigu o kojoj smo ekskluzivno s autoricom Esther Gitman razgovarali u New Yorku.

Dr. Alojzije Stepinac, Archbishop of Zagreb

Gospođo Gitman, vaša je knjiga i prije objavljivanja pokrenula polemike među povjesničarima koji su NDH istraživali isključivo kroz zločine i ubojstva, avi progovarate o hrabrosti i dobroti onih koji su spašavali tuđe živote i po cijenu gubitka vlastitoga?

– Kad pišemo o dobrome, to ne umanjuje zločine, ali ja sam zaključila, proučivši desetke tisuća dokumenata iz NDH da je potrebno progovoriti i o svim onim Hrvatima koji nisu podržavali ustaški režim i mržnju prema Židovima nego su koristili svaku prigodu da pomognu spasiti svog prijatelja, susjeda, poslodavca jer su bili istinski uvjereni da Pavelić radi zločin protiv čovječanstva. Malo se govorilo u hrvatskoj javnosti nakon 2. svjetskog rata, ali i nakon devedesetih o onima koji su spašavali Židove. Povjesničari su u Jugoslaviji napisali tisuće knjiga, monografija i eseja fokusirajući se na progone i ubojstva, i to je svakako potrebno, ali kako narod kaže – svaka priča ima dvije strane i da bi istina o tom krvavom razdoblju bila potpuna treba se sjetiti i svih dobrih ljudi koji su bili svjetlo u toj tami i sačuvali živote tisućama hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Židova.

Prije 2. svjetskog rata u Hrvatskoj i BiH živjelo je 40 tisuća Židova. Vi navodite da je NDH preživjelo 9500 tisuća Židova, a možda i više od tog broja te je to zasluga onih Hrvata koji nisu podržavali fašiste. Kakva ste svjedočanstva pronašli u arhivama?

– Osobno sam razgovarala sa 77 svjedoka i preslušala 200 snimljenih svjedočanstava. Koristila sam dokumentaciju iz Hrvatskog državnog arhiva, State Departmenta u koja su se slijevale depeše iz tadašnjih veleposlanstava u Beogradu i Zagrebu, Muzeja holokausta u Washingtonu te iz niza drugih izvora. Brzo sam shvatila da velika većina Hrvata nije željela Pavelića, oni ga nisu izabrali, on je nametnut od Hitlera i Mussolinija nakon što je Maček odbio biti nacistički sluga. Pavelić nije bio intelektualac, a Hitler je zaključio da se s njime može manipulirati. Kad sam dobila Fulbrightovu stipendiju i 2002. se preselila jednu godinu u Zagreb, preokrenula sam desetke tisuća dokumenta i bilježila sve što je imalo veze sa spašavanjem ili bijegom Židova od holokausta u NDH. Pronašla sam priče o ljudskosti ljudi koji su Paveliću pisali pisma i peticije s vlastitim imenom i prezimenom, i tražili milost za Židove. Bila sam šokirana činjenicom da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti.

Kako je vaš mentor profesor Ivo Goldstein reagirao kad ste otkrili čime se želite znanstveno baviti?

– Prvi put smo se vidjeli 2002. godine kod američkog veleposlanika u Zagrebu. Gospodin Goldstein je pristao biti moj mentor, uvjet je bio da to bude sveučilišni profesor i priznajem, iznenadio se kad sam kazala da ću proučavati spašavanje Židova u NDH. Pitao me, zar zaista ima tako puno tih primjera da se mogu znanstveno obraditi i ja sam odgovorila da su zagrebački arhivi puni svjedočanstava i dokumenata. Meni je, kao slobodnoj ženi, koja nije materijalno ovisila ni o kome i koja nije odrasla u komunizmu bilo potpuno jasno da tema o Hrvatima i Stepincu koji su spašavali Židove sigurno nije bila popularna u Titovo doba.

Dr. Esther Gitman

U knjizi donosite primjere u kojima Hrvati pomažu Židovima?

– Da, imam dopis koji je jedna tvrtka poslala s molbom da se njezinog židovskog uposlenika Slavka Neumana ne pošalje u koncentracijski logor. Opisavši svog kolegu kao dobrog i lojalnog uposlenika, koga znaju već 19 godina, dopis su potpisali drugi uposlenici kompanije, njih trideset i dvoje. Jednu drugu peticiju, u korist izvjesne Branke Spitzer, da joj se vrati njezina konfiscirana mala trgovina, potpisalo je 110 njezinih sugrađana u selu Velika Kopanica. Židovima su pomagale časne sestre i svećenici, hrvatski partizani, ali i neki dužnosnici NDH, talijanska 2. armija. Ministar zdravstva NDH dr. Ivan Petrić pristao je na prijedlog zagrebačkog liječnika Miroslava Schlesingera da zbog akutne nestašice liječnika u Bosni, tamo pošalje židovske liječnike koji su već ostali bez posla ili bili na putu deportacije u logore kako bi pomogli u liječenju tifusa i sifilisa. Tu je ideju podržao i Ante Pavelić uz opasku: "Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe bosansko stanovništvo, eliminirati".

Pišete kako su krajem devedesetih učestala pitanja vaše kćeri o židovskom podrijetlu, bijegu iz Sarajeva početkom rata, ljudima koji su pomagali da preživite te vas je to motiviralo da potražite odgovore kako bi kćer, ali i šestero unučadi doznalo istinu. Na tom putu uslijedila su i iznenađenja?

– Iz Sarajeva sam pobjegla 1941., ali s majkom sam se zbog njenih roditelja vratila nakon rata 1945. Brzo su shvatili da nakon ustaškog ne žele živjeti pod Titovim komunističkim režimom i kao osmogodišnja djevojčica zauvijek sam napustila rodni grad i preselili smo se u Izrael. Hrvatski jezik nikad nisam potpuno zaboravila, ali sam ga obnavljala prije desetak godina kad sam počela spremati doktorat u New Yorku. Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac, za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama. Zamislite, Stepinac je još 1938. godine na jednom predavanju rekao da Hrvati žele državu i da je mogu dobiti, ali nikako ne smiju biti neljudi i osvećivati se drugima nego je graditi na temeljima pravde i jednakosti.

Available at Amazon.com

Čitatelji vaše knjige prvi će put vidjeti i neka od pisama koja je Stepinac slao Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH, u kojima traži da prestanu ponižavati, proganjati i ubijati Židove.

– Stepinac je živio sa svojim narodom, on je bio svećenik, intelektualac i čovjekoljub. Duboko je suosjećao sa svim žrtvama i sve njegove misli i djela bili su usmjereni prema spašavanju svog puka, ne samo Židova. Meni nikako nije jasno zašto vi Hrvati niste znanstveno proučili i činjenicu da su neki pošteni i pametni Hrvati tijekom NDH spašavali i predstavnike srpskog naroda. To je tema o kojoj također imam puno dokumenata. Stepinac je u ratnim, teškim okolnostima postavio neke humane norme i pridržavao se temeljnih ljudskih prava te je bez straha za svoj život pisao Artukoviću upozoravajući ga da će ustaški zločini baciti stigmu na hrvatski narod. On je govorio da su ustaše „uništile tijelo i dušu hrvatskog naroda". Kad je Heinrich Himmler u svibnju 1943. došao Paveliću i tražio da se u logore u Njemačku pošalju i Židovi iz miješanih brakova upravo je Stepinac zaustavio te strahote.

Peticija za oslobađanje obitelji Špicer, iz sela Velika Kopaonica kod Slavonskog Broda,
koju su potpisale 103 osobe 5. svibnja 1941.

Molba za oslobađanje Vilima Bergera iz Zagreba.

Vi tvrdite da je Alojzije Stepinac predvidio da će nakon kraja rata i antifašističke pobjede Hrvati kao narod biti prozivani i percipirani kao ubojice, upravo zbog zločina na koje je nadbiskup upozoravao Pavelića i njegove ministre?

– Da, to je Stepinac govorio, ali ga ustaše nisu slušali. Kao pametan čovjek, duboko svjestan svega što su počinili pojedinci iz hrvatskog naroda, naglašavao je da će posljedice za poslijeratnu Hrvatsku biti teške te će ratni zločini ostaviti gorak okus te blokirati razvoj hrvatskog naroda jer će vuči za sobom teret ustaških grijeha koji se neće nikad zaboraviti. Moja knjiga još nije u prodaji po knjižarama, ali ja sam spremna na reakcije koje će uslijediti od nekih kojima će smetati što pišem o Stepincu ili neće razumjeti da ne prikrivam zločine nego ukazujem da u svakom zlom vremenu ima onih ljudi koji žrtvuju sebe da bi spasili druge, da bi pokazali da zlo ne može uspjeti do kraja u svom naumu jer su mu stali na put. Pavelić je tražio od Vatikana da pozovu Stepinca u Rim, poslije rata Tito mu je nudio da napusti zemlju ali on je ostao uz svoj narod. On je bio jednostavno častan, dobar čovjek koji je znao da može svakog dana biti ubijen ali život mu ništa nije značio ako ne pomaže nemoćnima. Za mene je Stepinac model, on je uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira kojoj on vjeri ili rasi pripada. Njegove misli i ideje su bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod.

Poznato vam je da u lipnju u Hrvatsku dolazi papa Benedikt XVI. i sve su glasnija šaputanja da će Alojzija Stepinca proglasiti svecem. Kako to komentirate?

– Ne mogu se miješati u crkvena pravila, ali mogu komentirati da je za mene osobno Stepinac sveti čovjek koji je spasio brojne Židove. Pokazao je kao i drugi Hrvati koji su slijedili njegov put pomaganja da i u najmračnijim trenucima ljudske povijesti, postoji svjetlost i velikodušnost pojedinca. Bez takvih ljudi moja majka i ja ne bismo bile spašene i stoga ću se radovati sa svima koji će moguće proglašenje Stepinca svetim dočekati s odobravanjem.

Gospođo Gitman, 2008. godine na međunarodnom simpoziju o Stepincu održanom u Zagrebu, rekli ste da vam je kroza sve godine istraživanja neprestano dolazilo jedno pitanje na pamet: "Kako bih se ja ponašala pod represivnim režimom? Bih li bila hrabra poput nadbiskupa Stepinca i stotine drugih koji su riskirali svoj život i život svojih obitelji?" Imate li danas odgovor?

– Ne, još uvijek nemam odgovor, ali se svakim danom sve više divim njihovoj hrabrosti i zahvaljujem se što su postojali takvi ljudi.

U Hrvatskoj je pokrenut prijedlog za istraživanje komunističkih poslijeratnih zločina. Kako to komentirate?

– Slažem se da treba sve istražiti i podržavam takve akcije, a imam u svojoj arhivi dokumente koji možda mogu pomoći. I ja sam tek četrdesetak godina nakon 2. svjetskog rata krenula u potragu za istinom o spašavanju Židova i vidite da nikad nije kasno za tako plemenite poslove i stoga držim da i Hrvati imaju pravo znati potpunu istinu o svojoj prošlosti.

---

'I u najmračnijim trenucima, postoji svjetlost velikodušnosti pojedinaca' - povjesničarka Esther Gitman o spašavanju Židova u NDH

---

Najljepše zahvaljujem dr. Vladimiru Katoviću na poslanom članku posredstvom AMAC-ove mreže. D. Ž.

---

Alojzije Stepinac and saving the Jews in Croatia

Slobodan Lang

Croatia - Overview of History, Culture, and Science

Zašto je nastao ustaški pokret

Nastanak ustaškog pokreta

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Hrvatska ujedinjena omladina održala je veliku skupštinu u Zagrebu 30. rujna 1928. i u skupštinskoj rezoluciji iznijela da "neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države".

Stvaranje Hrvatskog Domobrana

Tijekom listopada stvorena je organizacija Hrvatski domobran, koja počinje izdavati istoimene novine 16. listopada 1928. U novinama su surađivale vodeće hrvatske političke ličnosti, od Vlatka Mačeka do Ante Pavelića. Novine su zabranjene oko Božića 1928. Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. i promjene naziva države u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati "svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt. Otada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uspostavu samostalne hrvatske države. Do ljeta 1931. postoji suradnja između Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza 1930. počinje organiziranje hrvatskih radnika u Belgiji, a zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu 12. svibnja 1931., a u Europi je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran bio je masovna organizacija koja je izdavala tjednike: "Hrvatski domobran " (1931-44) u Buenos Airesu i "Nezavisnu hrvatsku državu " (1933-42) u Pittsburghu.

Stvaranje revolucionarne organizacije - "Ustaša" i atentat na kralja Aleksandra

Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju 1932. izdavati prvi broj mjesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaše hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organiziranjem. Rad Ustaše bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.

U rujnu 1932. organiziran je tzv. Lički ustanak. Pred novim valom represije, nastupa nov val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescije u sj. Italiji. Procesi i progoni Hrvata svakodnevni su u domovini od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934; poslije toga diktatura popušta. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.

U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana na robiji u Lepoglavi. Tijekom druge polovice 1930-ih godina KPJ napušta orijentaciju ka razbijanju Kraljevine JUgoslavije (zalažu se za federaciju, kao i tadašnji HSS) te se zalaže za pučki front protiv fašizma, a ustaški pokret posve se veže uz fašistističke sile i usvaja rigidno antikomunističko usmjerenje.

Ilegala i širenje utjecaja

Ubrzo poslje atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, Argentini i SAD-u. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. Demonstracije, eksplozije, izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica talijansko-srpskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu srpskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937 do kraja 1938. Među povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje medu stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku hegemoniju u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Mađarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala izmedu prosrpske ili prohrvatske orijentacije. Zapadne velike demokracije Engleska i Francuska bile su za održanje Jugoslavije i pomagale su srpsku hegemonisticku politiku.

Komentar o ustaškom pokretu u 2. svjetskom ratu

Ustaše i ustaški pokret poniknuli i rasli na represiji i teroru, koji je nad Hrvatima , provodio velikosrpski režim. Uspostava NDH bila najprije s nadom prihvaćena no ubrzo nakon uspostave hrvatski narod, političke stranke, napose velika većina HSS-a nisu mogli prihvatiti ustaško vodstvo države. Vezivanje ustaša za fašizam, provođenjem rasni i vjerskih progona i zločina nad pojedinim slojevima stanovništva, te predaja Dalmacije Italiji do kraja su kompromitirali sam ustaški pokret i uništili ideju da se bilo kakva hrvatska država može trajnije temeljiti na načelima ustaškoga pokreta.

Za položaj ustaša u 2.svjetskom ratu, pogledati stranicu o NDH.

Ocjena

Tek je u posljednje vrijeme, nakon sloma Jugoslavije i komunizma, moguća objektivnija ocjena ustaškoga pokreta iako ni sada u cijelosti, jer pokrovitelji Jugoslavije, stare imperijalne demokracije poput britanske i francuske, još podupiru klišeizirana i jednostrana tumačenja da bi se ekskulpirali za sudjelovanje u zločinima jugoslavenskih država, ili da bi ih bitno umanjili. Stoga se i za realističnije ocijenjeni ustaški pokret može reći da je i dalje demoniziran i prikazivan u crno-bijeloj tehnici povijesnih prosudbi.

Razlozi nastanka

Ustaše su nastali kao hrvatska radikalno nacionalistička revolucionarna organizacija- nešto poput hrvatske IRA-e ili PLO-a onoga doba. Pridjevak "revolucionarna" se može shvatiti samo uvjetno, jer implicira nasilno rušenje jugoslavenske države. I, u tome je sadržana definicija ustaškog pokreta: to je nacionalni hrvatski pokret, po svojoj biti nužno usmjeren na rušenje bilo kakve Jugoslavije. Prije slizavanja s fašističkim i nacističkim režimima nije postojala nikakva ustaška ideologija- a može se reći ni poslije, jer je ustaško vodstvo samo kopiralo talijanske i njemačke uzore. Taj se pokret često proglašava fašističkim, za što nema potkrjepe u stvarnosti, jer su socijalna dinamika koja je hranila razvijenu ideologiju desne revolucije i antikomunistički radikalizam bili izočni u ustaškom pokretu koji je po svom habitusu pripadao nacionalno-revolucionarnim organizacijama 19. stoljeća.

Ovisnost o drugim državama

Sam je pokret (inače malobrojan- do početka 2. svjetskog rata nije brojao više od nekoliko stotina ljudi) tijekom formativnoga razdoblja od autohtonoga gibanja postao prirepkom stranih sila, a posebno Musolinijeve Italije. Paradoks položaja ustaša nije ležao u tom što su legitimna hrvatska prava pokušali ostvariti nasiljem (jer, nasiljem su nastajale praktički sve državne tvorevine novoga doba), nego što su za svoju djelatnost ovisili o potpori zemalja kao što su Horthyjeva Madžarska i Mussolinijeva Italija- a te su same imale teritorijalne pretenzije na hrvatska nacionalna područja. Stupanj presizanja, posebno Italije, bio je takav da je ustaška pozicija u kasnim 30-ima bila shizofrena: nacionalni pokret koji je potpuno ovisio o drugim nacionalnim državama koje su gojile neskrivene i veoma ambiciozne ekspanzionističke planove u odnosu na zemlju koju je taj pokret smjerao osnovati. U samom početku ustaške djelatnosti teško da je bilo većeg manevarskog prostora za ostvarenje autentičnih nacionalnih aspiracija, uzme li se u obzir marionetska uloga u koju ih je ugurao sam njihov cilj, a koji se može ukratko prikazati kao rušenje Jugoslavije pod svaku cijenu, bez obzira na okolnosti i posljedice po hrvatski narod. U novijoj hrvatskoj povijesti, uza sve poteze koji se mogu dovesti u pitanje, nije moguće naći političku opciju tolikog stupnja kratkovidnosti.

Djelatnost pokreta

Djelatnost ustaša u desetljeću uoči 2. svjetskoga rata može se svesti na terorističko-prevratničku i promičbeno-ideološku. U prvoj je najveći neuspjeh bio loše pripremljen tzv. Lički ustanak, dok bi se atentat u kojem je ubijen jugoslavenski monarh Aleksandar Karađorđević, organiziran u suradnji sa makedonskom VMRO, mogao okarakterizirati kao djelomični uspjeh: u neku ruku, "osveta" za ubojstvo Stjepana Radića. Nu, pogleda li se cijela njihova aktivnost u tom razdoblju, razvidno je da se ustaše nisu uspjeli ustrojiti kao učinkovita teroristička organizacija koja bi auru ubojitoga tajnoga društva eventualno kapitalizirala u političkim pregovorima. Na polju propagande njihov je učinak isto bio ograničen: nacionalni radikalizam ne bijaše njihovim ekskluzivnim vlasništvom, a specifično ustaške crte (npr. kult Pavelića kao vođe, pojava koja se počela razvijati u emigrantskim vojnim logorima) nisu imale šireg odjeka.

Zločini

Vidi Ustaški koncentracijski logori

Promišljanja o sudbini ustaškoga pokreta

Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u kratkom ratu i uspostave hrvatske države, oko 200 ustaša iz inozemstva, zajedno s onima koji su se prije vratili, zauzelo je kormilo novouspostavljene države jer se vodstvo HSS-a i Maček nisu htjeli privoljeti da upravljaju zemljom za koju nisu vjerovali da ima budućnost zbog okolnosti njena nastanka. Naime, poznato je da je Maček bio uvjeren u poraz sila Osovine, te da je ta činjenica, povezana s averzijom prema totalitarnim režimima uopće, bila presudnom zaprjekom u njegovu potencijalnom "proglašenju" za predsjednika hrvatske države. Tako su Nijemci i Talijani bili prisiljeni prihvatiti Pavelića kao jedinu političku opciju u koju su se mogli pouzdati. U ovom kontekstu ostaje nekoliko zanimljivih hipotetskih pitanja:

• bi li hrvatska država, nastala na razvalinama Kraljevine Jugoslavije, opstala poslije rata da je imala drugačije političko vodstvo ?

• je li ustaško vodstvo moglo viditi bitno drugačiju programsku politiku od one koju je provodilo ?

• da li je NDH mogla izbjeći krvavi rat ?

Pogleda li se situacija post festum, jasno je da sa i bez ustaša, hrvatska država nije mogla preživjeti 2. svjetski rat zbog politike koaliranja zapadnih imperijalnih demokracija i SSSR-a. Išlo se ili na ponovnu uspostavu kvaziversailleskih tvorevina poput Jugoslavije ili Čehoslovačke ili, što je još gore, priznanje fait accompli kojeg je uspostavio sovjetski despotizam-npr. efektivno poništenje državnosti baltičkih zemalja. Stoga nije realna pretpostavka da bi neki drugi režim uspio sačuvati Hrvatsku kao samostalnu državu. Trebalo je čekati bolja vremena. Što se tiče drugoga pitanja, također je očevidno da ustaško vodstvo, vezano pupčanom vrpcom za sile Osovine, nije moglo voditi ikakvu samostalnu politiku (dio je te tematike obrađen u članku o Anti Paveliću). Stoga i toliko često apostrofirani rasni zakoni i progon Cigana-Roma, Srba i Židova. Doduše, ovdje se može napraviti distinkcija: progon Židova je uslijedio kao posljedak Pavelićeve ovisnosti o nacističkom režimu (sličan je slučaj bio i s Romima), dok se u slučaju Srba radilo o toliko željenoj osveti za nasilja monarhističkoga režima: poznata je Pavelićeva sintagma «ljuta trava na ljutu ranu». Sam rat se vjerojatno isto nije mogao izbjeći jer je srpska pobuna počela još u interregnumu, dok se ustaški režim još nije ustoličio- činjenica koju prokomunistička i «antifašistička» promičba najradije prešućuje. No, razvidno je da ustaške masovne represalije nisu došle samo kao ciljano gušenje pobune, nego kao smišljena politika zastrašivanja i terora s nakanom da se srpsko pučanstvo NDH prisili na bježanje u Srbiju.

Ako se pozornije pogleda situacija, i apstrahiraju razlikovni elementi (rat u NDH uklopljen u 2. svjetski rat, marionetska uloga ustaškog vodstva), nameće se velika sličnost srpske politike u Bosni i Hercegovini koju su provodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, s onom ustaškog režima: česta zastrašivanja, ubojstva i pokolji civila, praćeni osnivanjem koncentracijskih logora, a sve s glavnim ciljem etničkog čišćenja ili istjerivanja nepoželjnoga dijela stanovništva. Razlike su bile jedino u formalno donešenim rasnim zakonima u NDH. No- ta je razlika ionako formalne naravi, jer je režim Republike Srpske djelovao u drugačijim povijesnopolitičkim okolnostima kada su javna očitovanja rasizma bila nepopularna, a svoju su politiku pokolja i progona provodili bez nepotrebnih opterećenja formalne naravi. Također, potencijalni prigovor da su ustaše smjerali istrijebiti srpsko stanovništvo, dok su Karadžićevi Srbi išli «samo» na protjerivanje- nema potvrde u stvarnosti. Ustaški teror je isto tako bio smišljen poglavito kao sredstvo zastrašivanja i protjerivanja (u prvim mjesecima NDH iseljeno je preko 200.000 Srba u Srbiju). Uzmu li se sve sličnosti u obzir, kao i to da je Republika Srpska nagrađena i međunarodno priznata- što bi, otprilike, odgovaralo priznanju NDH od strane zapadnih saveznika, uz uvjet da se makne Pavelić- teško se suzdržati od ciničnih komentara o tome jesu li Europa i svijet napredovali od 1941., ili su još dublje potonuli u kal koji se može usporediti s Muenchenom.

Dosadašnji historiografski pristup

Za dosta opsežan korpus hrvatske historiografije o ustaškom pokretu i ustašama se može reći da je parcijalno uspio, vjerodostojan u mnogim detaljima, no, u konačnici-neadekvatan. U doba komunističke Jugoslavije, standardni radovi posvećeni toj temi (studije Bogdana Krizmana i Fikrete Jelić-Butić) navodili su ustaške zločine, marionetsku narav same vlasti NDH, prodaju Dalmacije, nacionalne i rasne progone i sl. Očito- radilo se o crno-bijeloj slici. Vjerojatno jedino područje u kojem praktički svi hrvatski povjesničari nisu dopustili potpuno klišeiziranje je odbijanje srpskih ideologiziranih historičara da za ustaški pokret «okrive» osnivača stranke prava i oca hrvatske moderne ideologije Antu Starčevića. U tome je, po svemu sudeći, presudan bio utjecaj Miroslava Krleže. No, iako je u teoriji bilo spriječeno demoniziranje pravaštva kao takvog, nije došlo do obrane ideje hrvatske državnosti. Hrvatski povjesničari su se faktički ponašali kao da je ustaški pokret definitivan dokaz o nemogućnosti samostalne i suverene hrvatske države. I u ostalim elementima hrvatska historiografija uglavnom je ponavljala jugokomunističke dogme, od napuhanoga jasenovačkog mita (komu se odupro jedino Franjo Tuđman) do potpunoga prešućivanja Bleiburga. Iz današnje perspektive većina je jednostranosti hrvatskih povjesničara oprostiva jer jednostavno nisu imali manevarskoga prostora- no, nije oprostivo ignorantsko ponašanje u doba suverene Hrvatske, kada domaći historičari uglavnom, uz jasenovačko-beleiburšku korekciju, prežvakavaju dogme iz doba propale Jugoslavije.

Ante Pavelić

1. iako je formalno navedena i opisana represija u doba Kraljevine Jugoslavije, ona je ocrtana u tako mlakim crtama da se ne vidi da se doista radilo o monarhofašističkoj diktaturi koja je nužno rađala radikalne ideologije poput ustaške. Dobar korektiv ovakvom ignorantizmu je knjiga Rudolfa Horvata «Hrvatska na mučilištu» koja, kao ni slične studije, nije integrirana u dominantni korpus hrvatske povjesnice kada je riječ o ustaškom pokretu. Često se u tom simplifikatorskom prikazu stječe dojam da su ustaše pale s Marsa, skoro bez motiva osim urođene antisrpske krvožednosti.

2. skoro u cijelosti su prešućivani zločini srpskih ekstremista uoči i u prvim danima proglašenja NDH-čak i prije nego što su počele šire ustaške represalije. Iako to ne bi bitno promijenilo sliku događaja-ustaše su svijesno progonile i ubijale civile koji nisu imali nikakve veze s bilo kakvim kaznenim djelima, ipak bi narušilo crno-bijelu sliku događaja koju je gradila jugounitaristička povjesnica i dalo, bar na psihološkoj razini, određenu težinu Pavelićevoj sintagmi «ljuta trava na ljutu ranu».

3. sav je srpski ustanički pokret prikazivan kao samoobrambeni i «antifašistički», dok se u velikom broju slučajeva radilo o četničkim i genocidnim pokoljima Hrvata i Bošnjaka muslimana koji nisu imali veze s pojedinim ustaškim zlodjelima.

4. svi su pripadnici ustaškog pokreta, kako vodstva (npr. Mile Budak), ili inteligencije koja je ušla u birokratsko-činovnički aparat NDH (pisac Vinko Nikolić), a pogotovo članovi ustaških vojnih postrojbi, koje su brojale veći dio rata oko 45.000 ljudi- mehanički proglašavani za «zločince». Ta nebuloza još je daleko od ispravljanja, a najbanalniji primjer je lijepljenje zločinačke etikete na ustaške vojnike koji su se borili za hrvatsku državu. Sama ideja da su bar 100.000 ljudi koji su prošli kroz ustaške i slične formacije «zločinci» proziran je pokušaj kriminalizacije cijeloga hrvatskoga naroda i ideje hrvatske državnosti. Glede zločina koje su mnogi pojedinačni ustaše, pa i dijelovi postrojbi, nedvojbeno počinili- partizanski egzekutori su sigurno krivi za osjetno veći broj zala. Ukratko, stvar se da sažeti na jednu jedinu tezu: fašistički pokret i njihovi suputnici (poput ustaša) u svjetskoj je javnosti jednostrano prikazivan kao najdemonskija stvar koja je ikada postojala. Glavna globalna posljedica je minoriziranje komunističkih zločina, kao i idealizacija toga pokreta kojemu su simpatizeri bili, i još jesu, razni lijevo-liberalni krugovi u Europi i Sjevernoj Americi. Činjenica da je komunizam bio daleko malignija pojava od fašizma, te da je kriv za nasilnu smrt bar 5-7 puta više ljudi u svijetu- nema veze s vrijednosnom procjenom relativnih «grijehova» obaju pokreta. Doda li se tomu još veća sljepoća za genocide i zločine liberalnih imperijalnih demokracija, kao i suradnju tih istih i komunističkoga režima u SSSR-u tijekom 2. svjetskoga rata- situacija postaje još jasnijom. Glavni emocionalni razlog za histeriziranje nad zločinima desnih ekstremističkih sustava je jednostavan: jedino su oni «pustili krv» i podvrgli teškom nasilju privilegirane narode zapadne Europe-dok je komunizam svoje zločine počinio najviše na istoku Europe i u Aziji, a liberalni imperijalizam svugdje u svijetu protiv «obojenih» naroda, od obje Amerike, preko Afrike do Azije. S tim u vezi je i paradoks da azijski i afrički narodi, koji bi trebali biti najveći neprijatelji nacifašizma (zbog izričite rasističke politike tih režima)- u cjelini ne haju za te sustave, dok svojim povijesnim neprijateljima smatraju baš liberalno-imperijalne demokracije. No, budući da svijetom medijski dominira europski i sjevernoamerički civilizacijski krug- desni ekstremisti i njihovi prirepci kao što su ustaše, u praksi su prikazivani skoro kao utjelovljenja Sotone, dok se veći povijesni grijesi liberalnoga imperijalizma i komunizma umanjuju i, u praksi- pokušavaju zaboraviti. Ovdje, kao "olakotnu okolnost" jednostrane optike valja napomenuti verbalni (i ne samo verbalni) radikalizam fašističkih i sličnih pokreta: oni su proklamirali kao cilj gradbu društva utemeljenoga na ljudskoj nejednakosti i cementiranju te nejednakosti u oživljenom robovlasničkom društvu. Time su išli usuprot svemu onom što se smatra-a, realno, i jest- pozitivnim tečevinama zapadne civilizacije, te je stoga desni radikalizam doživio oštriju osudu od ubilačkijih lijevih režima jer je, i svjetonazorski, bio negiranjem glavnoga tijeka zapadne kulture i slijepom ulicom za čovječanstvo. Ta javno objelodanjena antihumanistička orijentacija fašizma ga je stoga snažno prikovala na stup srama- daleko snažnije od komunizma, koji je počinio osjetno više zlodjela, no umotanih u celofan humanističkih fraza.

Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata

Supruge ustaških stožernika

Nakon poraza u 2. svjetskom ratu, u kojem je stradala većina ustaškoga vodstva, i vojnog i političkog, dio je ustaških dužnosnika našao utočište u više zemalja-poglavito Latinske Amerike, no i u SAD, arapskim zemljama i sl. Može se realno smatrati da su ustaše nestali s uspostavom komunističke Jugoslavije (nakon neuspjeloga pokušaja organizairanja otpora «križara»). No, ta konstatacija traži dodatna razjašnjenja.

Nemali broj sudionika ustaškoga pokreta (članova ustaške vojnice, raznih činovnika, intelektualaca i sl.) je ustrojio hrvatske nacionalne udruge, političke stranke i organizirao kulturno-znanstvenu djelatnost u Amerikama i Europi, kao i drugdje u svijetu. Te su organizacije od strane jugokomunističkoga režima najčešće proglašavane za «ustaške»- no, to je bio samo sastavni dio protuhrvatske promičbe koja je izjednačavala propali desni radikalni pokret, nastao u neponovljivim povijesnim okolnostima, sa svim očitovanjima želje za hrvatskom državnom samostalnošću i neprijateljstvom prema Jugoslaviji kao «hrvatskoj tamnici». U praksi, to se svodilo na demoniziranje i politička ubojstva hrvatskih političkih emigranata, ili ekonomskih emigranata koji su se, nakon vala emigracije kasnih šezdesetih, politizirali u inozemstvu (Njemačka, Švedska, Kanada, Australija,..). To je postalo još vidljivije nakon sloma hrvatskoga proljeća 1971. Tako su «ustašama» pribrojeni Bruno Bušić, Miro Barešić, Stjepan Đureković,..Oznaka ustaštva je prišivana praktički bilo kojem Hrvatu, kako u SFRJ, tako i bilo gdje drugdje, koji nije pristajao na trenutnu realnost državnosti SFRJ i koji je svojom političkom djelatnošću radio na razbijanju SFRJ i stvaranju neovisne Hrvatske.

Nakon propasti SFRJ i nastanka samostalne Hrvatske, pitanje smisla ustaškog pokreta je izgubilo na svojoj vrijednosti. Danas je moguće postaviti pitanje: kakvo je uopće stanje s ustaštvom ? Ima li uopće razloga za daljnjim postojanjem pokreta i smisla za njegovo postojanje? Cilj je ostvaren, Hrvatska je slobodna i nezavisna, medjunarodno priznata država. Jedino ostaje san o Velikoj Hrvatskoj do rijeke Drine, koji nema naboj za daljnji pokret, jer glavni cilj je ostvaren - srušena je Jugoslavija.

Značenje pojma "ustaša" i njegova demonizacija

Pozornije proučavanje skoro nužno dovodi do zaključka da je pojam «ustaša» postao besmislen i prazan. Kao što je Orwell rekao u poznatom eseju o politici i engleskom jeziku za riječ «fašizam» da je potpuno izgubila značenje i da tek neodređeno znači «nešto nepoželjno», tako se i za pojam "ustaša/ustaše" može reći da označava «nepoćudne Hrvate nacionaliste», te je također pogrdan naziv za pripadnike hrvatskog naroda ili sve što je hrvatsko ili hrvatskog porijekla. U Srbiji riječ ustaša se koristi kao epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za «ustašu». Isto tako riječ ustaša rabi se, često, u psovkama i uvredama kao oznaka za inkarnaciju bilo čega neprijateljskog ili protusrpskoga.

Demonizacija ustaša nije slučajna i bila je sistematski provođena u Socijalističkoj Jugoslaviji preko filmova, literature, povijesnih studija (inflacijom žrtava i neprestanim apostrofiranjem počinjenih zločina) u cilju naglašivanja odgovornosti za zločine (stvarne i fiktivne), te za uništavanje osjećaja narodne pripadnosti Hrvata kroz stvaranje mitova o krvožednosti i hrvatskoj urođenoj genocidnosti. Isto tako demonizacija ustaša je također stvarala stereotipe o Hrvatima kod drugih naroda: Hrvati = ustaše = urođena genocidnost. Ova formula odigrala je nezanemarivu ulogu za vrijeme Domovinskog rata kada su strane medijske agencije nerijetko rabile ustaljene stereotipe o "ustašoidnim" Hrvatima, te uspostavljale imaginarne sveze i paralele između nove Hrvatske i NDH. Ovi stereotipovi još su i sada (2005) živi u dijelu stranih medija i u pojedinim akademskim krugovima.

Zaključak

Ustaše su bili radikalna nacionalistička organizacija s glavnim i jedinim ciljem rušenja Jugoslavije i osnivanje samostalne hrvatske države. Poslije 2. svjetskoga rata su, poglavito u Europi i Amerikama, životarile razne manje političke udruge koje su željele srušiti Jugoslaviju- no, bez prave organizacije, vodstva, i programa. Preostala im je jedino ustaška ikonografija. Slomom Jugoslavije i nastankom suverene RH raison d'etre bilo kakvog takvoga pokreta je prestao. No, jesu li time iscrpljene sve značajke ustaštva ? Je li ipak ustaški pokret svijesno desno-radikalan, rasistički, možda i totalitaran ? Odgovor na to je niječan. U hrvatskome društvu se, tu i tamo, kao znak prkosa zbog sluganskoga mentaliteta koji nerijetko pokazuje oficijelna hrvatska politika, te protuhrvatskih makinacija zemalja koje utjelovljuju trenutno vladajuće kvaziliberalne manipulativne, «masonske» mondijalističke države, pojavljuje ostentativno isticanje elemenata ustaške ikonografije. Drugo je pitanje: je li ustaštvo zapravo radikalni antisrpski pokret po centralnom habitusu ? Moglo bi se reći da je u njem antisrpski naboj izuzetno jak-no, kao posljedak kombinacije srpskoga tlačenja i dominacije, potpomaganih od zemalja stare Antante. Ustrajavanje u protuhrvatskoj politici nekih zapadnih zemalja neizostavno rađa iritaciju i potiskivanu agresivnost: no, ne prema Srbima kao takvima, nego prema protivnicima hrvatske samostalnosti, a to je uloga koju je dobar dio hrvatskih Srba odigrao s više entuzijazma nego što se može previdjeti ili oprostiti na kraće i srednje staze. Sve to pokazuje da je pitanje navodnoga «problema ustaštva» u hrvatskome društvu zapravo problem profila i budućnosti društava i zemalja kakve su članice EU i SAD. Često prozivana globalizacija i eksploatatorski potezi vodećih zemalja, pravi su generator nezadovoljstva u društvima koja su se tek riješila komunizma i ne pada im na pamet da se utope u nekakve nove asocijacije u kojima će igrati drugorazrednu i podaničku ulogu. U hrvatskom slučaju, nezadovoljstvo se često iskazuje preko simbola koja su povezana s povijesnim ustaškim pokretom, kao simbolom hrvatskoga nacionalizma. No, sam je suvremeni hrvatski nacionalizam daleko širi od anakronoga ustaštva, pa je, po svim pokazateljima, povremena pojava ustaške ikonografije jedino znak da sadašnji naraštaji još nisu našli načina za primjerenu artikulaciju svoga nezadovoljstva svetim kravama mondijalističkoga baršunastog totalitarizma koji ih gura u položaj ne previše različit od onoga u omrznutoj Jugoslaviji


http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=57&ved=0CDoQFjAGODI&url=http%3A%2F%2Fwww.cdsee.org%2Fpdf%2FWorkBook4_cro.pdf&ei=lb3xTYWGM5D0-gacm-jRAw&usg=AFQjCNH8Cp43LGsg7dypaMSYMllLzSunIw&sig2=fJYQvnd7rErdjBfJ3Slklw

.

Literatura

• Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu (pretisak), ŠK, Zagreb 1992
• Bosiljka Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918-1935, Dom i svijet, Zagreb 2002
• Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
• Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986
• Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
• Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983
• Hrvoje Matković: Povijest Jugoslavije, P.I.P., Zagreb 1998
• Hrvoje Matković: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002

Program HNF-a u 9 točaka

Hrvatski Nacionalni Front

Program HNF-a u 9 točaka

1. Zalaganje za podizanje nacionalne svijesti I osjećaja dužnosti prema Državi

2. Promicanje očuvanja prirodnih bogatstava radi iskoristivosti za nacionalno dobro

3. Promicanje očuvanja I obnove nacionalne baštine

4. Unaprjeđenje kvalitete života svih građana

5. Promicanje cijeloživotnog obrazovanja

6. Promicanje volonterskog I humanitarnog rada

7. Promicanje razvoja proizvodnog gospodarstva

8. Promicanje ravnomjernog razvoja države.

9. Promicanje tehnološkog razvoja u svim područjima rada sa svrhom modernizacije našeg društva

OPŠIRNIJE IZDANJE

1. Zalaganje za podizanje nacionalne svijesti I osjećaja dužnosti prema Državi.

Ovaj dio je najbitniji jer pod njim se podrazumjeva ljubav I odanost ovoj zemlji ,osiječaj ponosa prema njoj zbog svega što je kroz povijest I ovaj rat protrpjela.

Bacamo se u depresije,nevidimo izlaz ili smatramo se nebitnim svi smo MI HRVATI I to je jedino bitno Kao takvi sjetimo se kroz kakve bezizlazne situacije smo Kao narod prolazili.Zato uzdignimo glave pred Europom I Amerikom te ponosno recimo MI SMO HRVATI I bili članovi NATA ili EU to čemo ostati sad I za sva vremena.Naš jezik,naša povijest ma kakva bila nije na prodaju Mi se nesmijemo razdoblja OD 41 odreći samo zato što je neki autor napisao DA je bilo mračnih strana je u svakom ratu ih ima to je normalan sljed pročiščenjaAli onda uništavamo svu povjest jer se stidimo samo jednog razdoblja Zašto dozvoljavamo DA nam nabijaju osječaj krivnje zbog nečeg što je učinio pojedinac u ovom ili bilo kojem ratu.

2. Promicanje očuvanja prirodnih bogatstava radi iskoristivosti za nacionalno dobro

-Zašto promicanje prirodnih bogatstava ? Svaki Dan smo suočeni unišavanjem prirode te eksplatiranjem vode za neka privatne svrhe, sve više vidimo kako stranci kupe hotel,obalu te ju ograde žicom.Pitanje je dali voda,zrak,sunce,zemlja,more može pripadati pojedincu ?Narano DA NE dopuštamo DA uništavaju vode kako bi njihovi izvori bili prodavani Dozvoljavamo DA bez iakvog reda rušimo šume te sirovinu bez DA ju prerađujemo u HR izvozimo u Italiju a onda nam ta ista Italija porodaje namještaj OD kvalitetne Hrastovine pa zar smo glupi pa dozvoljavamo DA OD našeg drveta stranci ubiru novac na nama. Zar u vremenu kada je več očito DA če se ratovi voditi oko vode MI uništavamo I rasprodajemo izvore.

HNF smatra DA jedino TKO može gospodariti prirodnim resursima su Hrvati NE jedan več svi to je nacionalno blago I smije se eksplatirati samo radi nacionalne a NE privatne koristi.Jer nije poduzetnik stolječima krvario za Taj komad zevlje več vaši preci I zato ta bogatstva pripadaju nama a NE pojedincima.

3. Promicanje očuvanja I obnove nacionalne baštine

- U silnoj amerikanizaciji I europeizaciji zaboravljamo na stare običaje,kulturnu raznolikost ,jezičnu raznolikost našeg naroda koja nas je stolječima odvajala OD drugih kultura I činila jedinstvenom. Istina DA su neke stvari zaštičene no puštamo ih u zaborav jer su nemoderne jer društvo globalizacije I amerikanizacije nas tijera DA zaboravimo kulturu našeg jezika, kulturu naših običaja -Dali ste prije 30 godina mogli zamisliti slavonca bez kolinja ili tradicionalne nošnje ?-Dali se više itko sječa što je sve naša nacionalna baština ?-Dali se sječamo povijesti naših predaka ?-Dali brinemo DA dvorci,utvrde koje su se krvlju kmetova gradile zbaoravljamo DA propadnu a dio su naše povijesti,naše baštine ?Ako NE očuvamo naše nacionalno bogatsto našu jedinstvenost nečemo više imati Hrvate u Hrvatskoj već ćemo postati nešto sasvim drugo nešto umjetno I več viđeno.

4. Unaprjeđenje kvalitete života svih građana.

Kvaliteta života može biti različita povezana sa količinom odmora kojeg imamo jer kapitalizam tjera radnika DA za isti novac radi sve više I više. Dopuštamo neispravnim ponekad I otrovnim tvornicama DA rade pokraj naselja, zagađujemo istu onu vodu koju ćemo piti Počmimo brinuti o svom zdravlju Država govori štetno pušenje no I dalje potiče duhansku industriju znam DA če se mnogi pušači sad uvrijediti no industrija bi trebala biti preusmjerena ili isključivo na izvoz ili potpuno ugađena jer dok s jedne strane zaradimo OD oboljelih gubimo deset puta više na lječenje.Mi moramo imati snage te reči dosta nečemo trovati se štetnim plinovima,otrovnim tvornicama .Želimo ekološku proizvodnju, smanjenje ispušnih plinova koristeči električne I druge automobile.

5. Promicanje cijeloživotnog obrazovanja

Naravno zli jezici če reči pa država I promiče možda riječima Ali NE dijelima. Promicanje cijeloživotnog obrazovanja nije DA platiš mladoj osobi fakultet I onda Ga pustiš DA se snalazi na ulici ili DA ode raditi u svijet to je gubitak ogroman svaka studentova godina košta I preko 40.000 kn kojih bacamo u vijetar puštajuči DA nakon 5 godina studiranja ode u stranu zemlju.Promicanje cijeloživotnog obrazovanja nije ništa drugo veči davanje motivacije mladim ljudima DA uče, budu prema ocijenama nagrađeni OD države Ali DA I'm država omoguči sigurno zapošljavanje I daljnji nastavak školovanja.Nije dovoljno otvoriti fakultet ili veleučilište I reči DA smo zemlja znanja treba poticati mlade DA se isplati iči na fakultet a NE pokazivati primjere brzog bogađenja,lake zarade kriminalom I ubijati mladima volju za studiranjem.

6. Promicanje volonterskog I humanitarnog rada

Sve više u našoj zemlji ima jadnih ostavljenih ljudi, sve više imamo ljudi koji nemaju krov nad glavom, sve više ima ljudi kojima I dobra riječ znači novu nadu za životom.Promicanjem I radom na humanitarnim akcijama spašavamo živote te dajemo nadu ljudima.-Možda je teško državi izgraditi naselje za beskučnike ili branitelju novi dom jer nema sluha no zar nas puno vremena košta DA odvojimo jedan Dan I sazidamo TU kuču, istina je danemamo svi novca Ali ako nemamo novca možemo svojim radom doprinjeti ljudima oko nas.-Svugdje je normalno da se volonterizam cijeni kao dobra ljucka gesta pa čak i pri zapošljavanju je u nekim zemljama to bitno zašto ne kod nas, potiče se društvo u kojemu se zatvaramo sami u sebe zbog čega.

7. Promicanje ravnomjernog razvoja države

Poučeni smo da u HR jedan dio zemlje tj. Zagreb se razvija pod teretom svih građana. Naravno objasniti če zato što ima velik broj građana pa naravno da ima kad su ljudi prisiljeni iči u Zagreb jer tamo su večina tvornica.Zašto nebi poticali razvoj manjih gradova tj ravnomjernog razvoga preciznim planom određivanja gdje se koja tvornica smije graditi da udovolji uvjete poduzetnika ali da i prisili nove radnike da ravnomjernije rasporedimo stanovništvo -Jer počinje nam se događati da neki povijesni gradovi ili odumiru ili grcaju u dugovima što je neprihvatljivo -Večina svijeta planira razvoj ravnomjeran a srečom cestovno smo povezani pa nitko nemože reči da je Zagreb najbolje riješenje-Poduzetnici idu tamo gdje su radnici osnovno pravilo no ako mi radnike dovodimo do mijesta tvrtke onda jednostavnim načinom kontroliramo raspodjelu Umijesto da Zagrebu silom oduzimamo smatram u ime HNF da je ovako bolje

8. Promicanje tehnološkog razvoja u svim područjima rada sa svrhom modernizacije našeg društva

Suočeni smo sa problemom slabog ili nikakvog ulaganja u tehnologije. Večina svijeckih zemalja je uvelo nove tehnologije u industriju i administraciju. Nije dobro da koristimo zastarijele tehnologije u brodogradilištu samo zato što ne želimo preusmjeriti te ljude u druge sektore. Nekorištenjem nove tehnologije tjeramo sami sebe u nekonkurentnost a vremenom u neprofitabilnost poduzeča. - Tijeramo djecu da uništavaju kičme zbog lobija izdavaća dok danas postoje E-book rideri koji u malu spravu spremaju sve knjige učenika pa zašto tjeramo djecu da nose i više od 10 kg kad mogu svega 1-2 kg, zašto tjeramo roditelje da svake godine za knjige izdvajaju i preko 2000 kn dok takve sprave mogu poslužiti i nekoliko godina a koštaju svega 300 -400 kn tu več štedimo tih fantomskih 300 milijuna na izdavanje knjiga koje se izdaju ne da djeca dobiju novo znanje več da zarade izdavači ovako štedimo na dva načina- zašto dopuštamo da administracija sve više raste pa kad želimo izvaditi neke dokumente ili papire potrebni su nam kamioni da prevezemo potrebne formulare a sve stane na jedan čip ili stik isto je i sa zdravstvom

Mi moramo biti spremni stati u korak sa vremenom i prihvatiti nove tehnologije kako bi svojim građanima omugučili što lakši i kvalitetniji život.Bog i Hrvati ZA DOM SPREMNI